Životinjski svijet
U oazama podravsko-bilogorskih šuma, tom “zelenom raju”, strpljivi promatrač može ugledati mnogobrojne životinjske vrste. Od krupne divljači ovdje obitavaju srne, jeleni, divlje svinje, a od sitne zečevi, fazani, divlje patke, šljuke, prepelice… Tu su i lisice, jazavci, kune, tvorovi, divlje mačke i čagljevi, divlji golubovi, šojke, čavke, vrane, svrake… Ovakav “bestijarij” moguće je promatrati i s lovačkih čeka, koje nalazimo na odabranim mjestima kako proviruju među drvećem ili su smještene uz šumske rubove. Osim gore navedenih životinja posebno se ističu i slijedeće vrste ptica koje obitavaju na Bilogori.
Siva žuna: kukcojed koji živi u paru
Iako neke vrste žuna obitavaju u skupinama ili jatima, većina ih živi izolirano. Uglavnom su monogamne: nakon parenja ženka i mužjak nastavljaju živjeti zajedno. Sive žune (Picus canus), stanovnice srednje Europe, razmnožavaju se u svibnju; ženke polažu 5 do 10 jaja, a u inkubaciji sudjeluju oba roditelja. Mladi se izlegu nakon 15 do 17 dana i nauče letjeti u četiri tjedna. U Hrvatskoj živi između 3 500 i 4 000 parova sivih žuna, dio njih i na Bilogori. Perjem su slične svojim rođacima, europskim zelenim djetlićima: odozgo im je zeleno, odozdo blijedosivo, sa žutim repom; glava im je sijeda s crnim brkovima, mužjak ima crvenu krunu. Vole mješovite šume listopadnog i crnogoričnog drveća ili voćnjake u kojima mogu pronaći i mrtva stabla, jer ljetna su im poslastica kukci koji u takvim stablima žive, dok zimi uglavnom jedu žireve, sjemenke…

Zeba: najdruštvenija ptica pjevica
Stanarice šuma, polja, parkova, vrtova, zebe (Fringilla coelebs) su ljupke ptice koje formiraju malena jata, gdje harmonično obitavaju. Pripadaju redu vrapčarki (Passeriformes) i uglavnom su pjevice; hrane se sjemenjem, člankonošcima i bobicama. Na bilogorskom području pronaći ćemo sjevernu zebu; po veličini je usporediva s vrapcem, prošarano smeđe boje perja glave i leđa, narančasto-smeđih prsa i ramena, tamnijih krila s manjom bijelom krilnom prugom, bijelog trbuha i trtice. U vrijeme razmnožavanja, čija sezona traje od kraja travnja do sredine lipnja, mužjak će odjenuti svadbeno ruho. Rep im je dug, tamnosiv, na kraju plitko rašljast, kljun je snažan. Redovite i brojne zimovalice u Hrvatskoj, zebe se gnijezde od travnja do kolovoza. Gnijezda, koja ćemo im ugledati u rašljama drveća ili rjeđe u grmlju, su građena od tankih dijelova korijenja, travki, lišća, dlaka, perja. Ženka ih mahovinom i lišajevima skriva od grabežljivaca; na jajima sjedi oko dva tjedna, a kad se izlegnu ptići, hrane ih oba roditelja. U Hrvatskoj živi oko 2,5 milijuna parova zeba, koje ornitolozi smatraju najdruštvenijim pticama pjevicama.

Velika sjenica: zaštitna i hitra "velika mala"
Srest ćemo ih u šumama, ali i u suburbanim vrtovima ili gradskim parkovima diljem Europe, pa tako i na Bilogori. Najveće su među raznim vrstama sjenica; žive u parovima, brinući jedna o drugoj. Razmnožavaju se nakon ožujka, u šupljinama unutar drveća ili među stijenjem. Godišnje imaju po dva legla sa 6, 10, pa čak i 15 mladih; zbog tako brojnog potomstva ustrajne su tragačice za hranom. Male su i brze; svoj plijen, kukce poput žohara ili cvrčaka, hvataju hitro. I inače zaštitne, velike sjenice (Parus major) tijekom gniježđenja znaju biti agresivne te zbog teritorija ponekad mogu napasti druge ptice, čak ih i ubiti i pojesti im određene dijelove. Engleski naziv za veliku sjenicu je Great tit, pri čemu “tit” znači “mala”, dakle – “velika mala”. Poljoprivrednici im poznaju vrijednost: sjenice, osobito dok hrane mlade, skupljaju i jedu kukce, mušice, ličinke te tako čiste polja, vrtove, voćnjake, ali i šume, gdje uništavaju npr. hrastov savijač i mnoge druge štetočine koje mogu ogoljeti drveće. Brojnost populacije u Hrvatskoj procjenjuje im se na 1,5 do 2,5 milijuna parova.

Škanjac osaš: samotni oklopnik
Iako u razdobljima seoba, kad kreću na put prema toplijim krajevima, formiraju mala jata od 20 do 30 jedinki, ove ptice grabljivice iz porodice jastrebova (Accipitridae) najviše vole samostalan život. Traženje hrane i lov škanjac osaš (Pernis apivorus) najradije obavlja sam, dok se tijekom razdoblja razmnožavanja udružuje u parove. Uoči formiranja takvih zajednica mužjaci privlače ženke tzv. “ritualom nebeskog plesa”. Partneri pomoću lišća i grančica na drveću grade gnijezdo, gdje polažu od jednog do tri jaja, za čiju je inkubaciju potrebno od 30 do 35 dana. Brigu o mladuncima i potragu za hranom dijele oba roditelja. Škanjci osaši dugovječne su i izdržljive ptice; mogu poživjeti i duže od 25 godina, kao i prijeći velike udaljenosti tijekom migracija, prosječno leteći oko 240 km na dan. Zanimljivo je da im lica prekriva ljuskavo perje, nalik oklopu, koje ih štiti od uboda osa ili stršljena. Rasprostranjeni su u Europi i zapadnoj Aziji, a zimuju u Africi, južno od Sahare. U Hrvatskoj traže šume bogate proplancima, hraneći se ličinkama i kukuljicama opnokrilaca, kao i drugim kukcima, vodozemcima, gmazovima, sitnim sisavcima; gnijezdeća populacija procjenjuje im se na 150 do 200 parova.

Veliki djetlić: strastveni bubnjar
I veliki djetlići (Dendrocopos major) uglavnom su usamljene životinje, no tijekom sezone parenja ženka i mužjak žive zajedno. Spolnu zrelost postižu s godinu dana; parenje im počinje zimi, najčešće u prosincu. Zov im je poznat kao “bubnjanje”; neupareni mužjak bubnja strastvenije, začut će ga se oko 600 puta dnevno, dok upareni mužjaci bubnjaju 200-injak puta dnevno. Brzina bubnjanja im je dojmljiva, oko 10 udaraca u sekundi. Ženke bubnjaju manje od mužjaka, a osim takovrsnih zvukova ove ptice u komunikaciji koriste i oštar zvuk “kik”. Veliki djetlići monogamni su tijekom sezone, da bi u idućoj obično pronašli novog partnera. Spazit ćemo ih u divljini, pa i bilogorskoj, kao i u parkovima i vrtovima, gdje u drveću dube svoja gnijezda, oko čije gradnje većinu posla obavljaju mužjaci. Ženke tamo u travnju i lipnju polažu 4 do 6 jaja, koje 10 do 12 dana inkubiraju oba roditelja. Simbol smrti u nekoliko kultura, veliki djetlić nerijetko mlad stradava od zalijetanja u prozorsko staklo. U Hrvatskoj obitava između 50 i 100 tisuća parova ovih strastvenih bubnjara.

Crvenoglavi djetlić: živahni stanovnik duplji starog drveća
Hrvatska je jedna od malog broja zemalja, uglavnom istočnoeuropskih, u kojima su prisutne sve europske vrste djetlića; to ukazuje na očuvanost i raznolikost naše prirode, gdje živi i između 17 i 23 tisuće parova crvenoglavog djetlića (Dendrocopos medius). Ove ptice većinom su crno-bijelog perja s primjesama crvene, prsa su im žućkastosmeđa, na bokovima isprugana. Nemaju snažan kljun pa su vezane uz sušce i trulo drvo; visoko na drveću s grana, a ponekad i ispod kore, skupljaju kukce i njihove ličinke, zbog čega su prirodni regulatori brojnosti tih kukaca, a jedu i sjemenke te voće. U prirodi su teritorijalne i osamljene, u doba parenja monogamne. Staništa su im listopadne šume, ponajviše one brijesta, graba i starog hrasta, a pronaći ćemo ih i u starim voćnjacima. Kako bi uspostavili svoj teritorij, crvenoglavi djetlići koristite specifično nazalno glasanje; za razliku od ostalih vrsta djetlića, rijetko posežu za bubnjanjem kao načinom komunikacije. Sezona parenja im je u travnju i svibnju; ženke u gnijezdima u deblima ili raspadnutim većim granama drveća polažu 4 do 8 jaja, koje inkubiraju od 10 do 15 dana, a o tek izlegnutim ptićima brinu se oba roditelja.

Mala muharica: crvenoprsa stanarica brdskih šuma
Mala muharica (Ficedula parva) gnijezdi se u višim rupama ili pukotinama stabala bjelogoričnih i mješovitih, najradije brdskih bukovih šuma te u uvalama uz potoke. Najmanja je među muharicama (Muscicapinae), sitnim pticama šireg ravnog kljuna, prilagođenog hvatanju kukaca dok lete; prepoznat ćemo je po sivosmeđoj leđnoj strani i crvenkastoj voljki (proširenje jednjaka kod ptica i kukaca, gdje se omekšava i sprema progutana hrana). Selica je, zimuje u Indiji; obično ima jedno leglo po sezoni, a gnijezdo gradi ženka, od mahovine, trave, lišća, oblažući ga mekim biljnim vlaknima i dlakom. U pokušajima da privuče partnericu, mužjak je vrlo aktivan i raspjevan; priđe li mu ženka, prestaje s pjesmom i stvara kratke zveckajuće zvukove, mašući krilima i repom. Kasnije leti i glasno pjeva te s pjesmom ulazi u rupe na stablima. Taj obred završava kad ženka odluči slijediti mužjaka u rupu; ipak, napusti li je prva, mužjak je odbijen. Postanu li par, mužjak će tijekom razdoblja inkubacije pratiti i štititi ženku od drugih mužjaka. Ženka polaže 5 do 6 jaja koje inkubira 12 do 15 dana; brigu o ptićima, koji će biti samostalni s četiri tjedna starosti, roditelji dijele. U Hrvatskoj živi između 800 i 1 200 parova ovih crvenoprsih ptica.

Leganj: noćni letač gniježđen na tlu
U Hrvatskoj živi između 6,5 i 10 tisuća parova legnjeva (Caprimulgus europaeus), koji kao svoja staništa odabiru otvorena i suha područja s manje vegetacije i grmlja. Gnijezda polažu na površini zemlje, skrivena u grmlju ili uz drveće, ponekad i među korijenjem biljaka. Razmnožavaju se od svibnja do kolovoza; mužjaci dolaze do mjesta podizanja mladih barem dva tjedna prije ženki i uspostavljaju svoj teritorij, čuvajući ga pljeskanjem krila, mahanjem repa i specifičnim glasanjem nalik cviležu. U leglu su najčešće jedno do dva jaja; mužjak ne sudjeluje u inkubaciji, pa se ženka prebacuje s jajeta na jaje, koja se obično polažu oko dva tjedna uoči punog mjeseca, tako da legnjevima u svijetlim noćima hvatanje hrane za mladunce bude lakše. Ove ptice uglavnom se hrane kukcima, koje mogu uhvatiti u letu, a roditelji mladunce hrane hranom koju povrate ili im je stavljaju izravno u usta. Zanimljivo je da gdjekad gutaju i zrnca pijeska ili sitno kamenje, koji im pomažu pri probavi. Ovo je jedina naša noćna ptica koja ne pripada sovama, a naziv roda (Caprimulgus) dolazi od latinskih riječi capra (koza) i mulgere (musti), prema mitu u kojem leganj muze kozje mlijeko…


Prekogranična regija
gdje rijeke spajaju, a ne razdvajaju


