Biljni svijet
Hmelj: aromatična biljka "pivske slave"
Vjerojatno najpoznatiji kao, uz vodu i ječam, ključan sastojak za proizvodnju piva, hmelj je okusom prepoznatljiv po svojoj specifičnoj aromi i gorčini. Iako je bilo poznato i prije, još u starim kulturama Sumerana, Egipćana, Grka i Rimljana, pivo svoju afirmaciju doživljava tijekom srednjeg vijeka, pogotovo u sjevernim krajevima Europe, gdje nije uspijevala vinova loza (na “vinskom” Mediteranu pivo je dugo smatrano “pićem stranaca i siromašnih”). Srednjovjekovni pivari varili su raž, proso, ječam, zob ili pšenicu, te im zbog okusa dodavali različite smjese drugih biljaka, a kad su otkrili da hmelj ima moć konzervansa i da održava kvalitetu piva koje se dotad često kvarilo, postao je neizostavnim dijelom pivske recepture. Humulus lupulus trajna je penjačica iz porodice konopljevki, tanke, vrlo dugačke stabljike koja naraste do 8-9 metara visine, prekrivene čekinjastim dlakama pomoću kojih se penje i drži za druge biljke. Dvodomna je, ženske i muške stabljike; muški cvjetovi sitni su i neugledni, okupljeni u rahlim blijedozelenkastim metličastim cvatovima, dok su ženski nježne jajolike šišarke. Listovi su ravni ili plitko srcasti, na rubovima nazubljeni, na vrhovima ušiljeni, a plodovi su 2-3 mm dugi sivkasti, jajasti oraščići. Hmelj raste na vlažnim mjestima, penjući se po grmlju uz rubove šuma i šikara, a cvjeta u srpnju i kolovozu. Uzgajaju se samo ženske biljke, čiji se cvjetovi skupljaju krajem ljeta i suše. Osim za proizvodnju piva, koriste se i u filoterapiji, jer smiruju živčani sustav, ublažavaju nervozu, nesanicu, potiču apetit, u sebi sadržavajući vitamin C, karotin i kalij.

Medvjeđi luk: ljekovita lukovica omiljena i medvjedima
Znan i kao “crijemuž” ili “srijemuš”, medvjeđi luk (Allium ursinum), biljka je iz porodice ljiljana. Trajnica je bjeličaste lukovice duge 2-6 cm i promjera oko 1 cm. Stabljike su duge 20-30 cm, uspravne su, okruglaste ili trokutaste, pri dnu s listovima dugačkih peteljki, širokih, plosnatih, tankih i ušiljenih. Plosnat mu je i cvat, bjeličastog ovoja prije cvjetanja i bijelih dvospolnih cvjetova, a plod je tobolac s više crnih sjemenaka. Medvjeđi luk može se pronaći na sjenovitim mjestima u vlažnim šumama, na hranjivom, humoznom tlu, u području od nizinskog do subalpskog pojasa. Cvate od travnja do lipnja, uglavnom gusto, u velikim skupinama. Miris mu je intenzivan, nalik češnjaku, a ukusan je na salatu ili kao začin. Iskopavaju ga i jedu životinje, pa je i svoje latinsko ime dobio od riječi ursus = medvjed. Među svim vrstama lukova drži ga se se najljekovitijim: antiseptičan je i antiastmatičan, diuretik je i pomaže u iskašljavanju, snizuje visoki tlak, ublažava kožne ozljede, pospješuje gubitak kilograma.

Obična kopriva: peckav, ukusan multivitaminski korov
Izvorno šumska samonikla biljka, kopriva se, slijedeći čovjeka, kao korov proširila posvuda gdje joj je tlo dovoljno vlažno, pogotovo kad je bogato dušikom, bilo to uz ceste i puteve, po vrtovima i zapuštenim mjestima. Urtica dioica dvodomna je trajnica, visoka do 150 cm, čekinjaste stabljike i sivkastozelenih listova s kratkim peteljkama, jajastog oblika s produženim vrhom, pilasto nazubljenih rubova. Od lipnja do rujna zelenkasto cvjeta u metličastim cvatovima. Stabljika i listovi obrasli su joj dugim, oštrim, lomljivim dlakama – žeravkama ili žarnicama. Izlučivanjem mravlje kiseline kod onoga tko ih dotakne izazivaju crvenilo i plikove, pa je tako i urtikarija, kožni osip, ime dobila po koprivi, odnosno latinskoj riječi uro = gorim, palim, žarim. Hranjivost koprive prepoznata je još kod starih Egipćana, Grka i Rimljana, koji su je uzgajali kao povrće, bogato vitaminima i mineralima. Ukusna “na žlicu”, kao nadjev pitama i savijačama, ili u umacima, ova iznimna biljka, čiji su listovi svojevrsni multivitaminski koncentrat, koristi se i kao lijek protiv probavnih, krvožilnih, mokraćnih i reumatičnih smetnji, a pripravci joj se rabe i u dijetama jer pospješuju metabolizam i utažuju glad. Od vlakana iz koprivine stabljike može se dobiti tkanina ili papir, od listova zelena, a od korijena žuta boja. Običnoj koprivi nalik je i tzv. “mala kopriva”, urtica urens, kod nas zakonom zaštićena zavičajna svojta, koja izraste tek do 50 cm.

Veliki čičak: vunast i snažan, mesnat i grimizan
Pripadnik porodice glavočika cjevnjača, veliki čičak (Arctium lappa), trajnica je zapuštenih polja, rubova puteva i naselja, obala rijeka i potoka, od nizina do brdskog pojasa. Odgovaraju mu svježa, vlažna tla, bogata dušikom. Visok je do 150 cm, mesnatog korijena, uspravnih, snažnih, razgranatih stabljika, nerijetko crvenkastih, ispunjenih srčikom. Listovi su mu veliki, srcoliko-jajasti, valovitih rubova; cvjetne su mu glavice, skupljene u složene cvatove, grimiznocrvene, gole ili paučinasto dlakave, obavijene ljepljivim ovojnim listovima kukastih bodlji; plodovi su roške. Čičak cvate od srpnja do rujna, u područjima umjerene klime. Jestiv je i ukusan, pa ga u npr. Japanu uzgajaju i plantažno (tamo se naziva gobo), te se može koristiti čitav, no najukusnije su mu mlade, mesnate proljetne stabljike i listovi, čim niknu iz zemlje, jer s rastom postaju gorki. Upotrebljava mu se i korijen, sirov, pržen ili kuhan kao juha. Čičak je i ljekovit: pročišćava krv, pomaže pri problemima s kožom, bogat je inulinom pogodnim za dijabetske zaslađivače, ulje mu se rabi kao sredstvo za jačanje i rast kose, dio je nekih biljnih pripravaka koji se koriste u alternativnom pristupu liječenju raka… Pretpostavlja se da latinsko ime roda Arctium potječe od grčke riječi arktos = medvjed, vjerojatno zbog vunastog čičkovog izgleda.

Lipa: meodnosno, moćno, sveto slavensko drvo
Ovom visokom, brzorastućem stablu, koje može doživjeti i nekoliko stotina godina, stari Germani i Slaveni pripisivali su osobite moći, pa su im se plemenski skupovi, obredi i pregovori rado održavali upravo pod krošnjom lipe. Jedna od omiljenih biljaka i nordijske boginje ljubavi Freje, lipa (Tilia) je prepoznatljiva po uspravnom deblu, masivnoj krošnji koja dopire gotovo do tla, debeloj, sivocrvenkastoj kori i srcolikim, tamnozelenim listovima. Dvospolni su joj cvjetovi bjeličastožuti i mirisavi, a plod joj je višesjemeni, okruglasti oraščić. Medonosna je biljka, ljekovitih cvjetova; njezin čaj pomaže kod glavobolje i umora, koristi se za ubrzanje metabolizma, protiv kašljanja, za smirenje, dok se u narodnoj medicini rabi i protiv prehlade, gripe, smetnji u probavnom sustavu… Ljekovite su i velelisna, rana ili “muška” lipa, kao i sitnolisna, kasna ili “ženska”, koje teško razlikujemo. Ovo stablo voli rahla, blago humusna tla na nešto višim nadmorskim visinama, u brdskom i planinskom pojasu, iako nije rijetka ni u hortikulturi, pa ćemo uz neke ulice pronaći dojmljive drvorede lipa. Naziv roda dolazi od grčke riječi tilos = vlakno, jer su se od lipovih vlakana izrađivali konopi, a zbog svoje bjeline i mekoće cijenjena je i kao drvo podatno za kiparenje i rezbarenje. Prepoznatljiva je i u pitmačkom vinogorju, čiji najpoznatiji vinorodni položaj, Aršanj, upućuje na lipu, lipovu šumu – naime, na starim kartama Aršanj se spominje kao Harsan (mađ. hársfa = lipa), što je i prijevod današnjeg toponima Lipica.


Prekogranična regija
gdje rijeke spajaju, a ne razdvajaju


